Šta je trauma zapravo (i zašto problem nastaje pre nje)
Trauma nije samo događaj — trauma je način na koji ga doživljavamo i ono što mu prethodi. Тelo ne pamti događaj — pamti ono što nije prošlo kroz njega.
Šta je trauma zapravo
Devojčica od dve do tri godine igra se sama u parku dok baka na klupi pokušava da razreši nešto na svom mobilnom telefonu. U jednom trenutku čuje se dečji plač. Devojčica je na kolenima i zacenila se u suzama.
Šta baka tada radi?
Nije presudno šta je uradila. Uradila je najbolje što je znala.
Ali uzmimo ovo kao model.
Dete se saplete, padne i počne da plače. Nekada intenzivno, nekada umerenije, a nekada se pridigne i nastavi dalje.
Ima li smisla ocenjivati te reakcije? Nema. To su deca. Ali odrasli ipak procenjuju — kroz ono što su i sami naučili.
Roditelji dovode dete kod lekara. Dete je neutralno. Roditelji ga animiraju, igraju se, smiruju. Posle odlaze.
Osoblje komentariše:
„Ma ja bih to…“
„Strašno…“
„Eh, što nije moj…“
Svako gleda očima deteta koje je nekada bio.
Neko je učio da ne sme da plače.
Takvi obrasci često nastaju u porodici i ostaju kao neizgovorene teme
Neko da ne sme da obruka roditelje.
Neko da će kazna doći kasnije.
Šta je onda istina?
Da svako ima svoj vrednosni sistem.
Ali šta je najbolje za dete? Eeee…
Kako nastaje trauma u detinjstvu
Vraćamo se u park.
Devojčica intenzivno plače, zacenila se, jedva diše. Nema povreda. Samo prašina.
Naizgled, sve je u redu.
Da li je reakcija prekomerna? To je pitanje odraslih. Ali intenzitet govori da je doživljaj bio preplavljujući.
Dakle — trauma.
Ne događaj sam po sebi, nego način na koji reagujemo kada nas nešto izbaci iz balansa.
Zašto se trauma ponavlja
Kasnije u životu, takvi trenuci mogu da se vrate kroz strah od neuspeha, povlačenje, stid, anksioznost.
Kada dete padne, mogući su sledeći scenariji:
1.
Odrasla osoba uzima dete u naručje, ne govori ništa, samo ga drži i smiruje svojim prisustvom.
To je podrška.
2.
Odrasla osoba umiruje dete rečima: „Nije to ništa“, skreće pažnju, animira ga.
I to je podrška.
3.
Odrasla osoba ignoriše ili minimizira: „Ma nije to ništa, nek’ se navikne.“
I to je oblik podrške — ali često ostavlja nešto nedovršeno.
4.
Odrasla osoba kažnjava dete zbog pada.
I to je, iz perspektive tog roditelja, „najbolje što zna“.
Dete nema izbor osim da to prihvati.
5.
Odrasla osoba reaguje panično, prezaštitnički, ne dozvoljava detetu prostor.
Strah postaje veći od samog pada.
Ovo su modeli. Varijacija ima mnogo.
Šta je detetu potrebno?
Da se doživljaj „istopi“. Da ostane sećanje — ali bez straha.
Dete ne može samo da obradi toliku količinu energije. Zato mu je potrebna odrasla osoba koja može to da „propusti“ kroz sebe.
Kada toga nema u dovoljnoj meri, nešto ostaje u telu. Kasnije se to može javiti kao osećaj da nikada nismo dovoljno — kao da stalno nešto dugujemo. I kasnije se javlja kao nemir, napetost, anksioznost.
Kako izaći iz tog obrasca
Ovo nije kritika roditeljstva.
Svako radi najbolje što zna — iz onoga što je i sam naučio. Ali odrasla osoba koja prepozna da ima problem, ne može lako da prihvati tu činjenicu.
Zameranje živi u telu. I ostaje tu dok se ne propusti kroz iskustvo.
To je jednostavno u teoriji. U praksi — koči ga slika o sebi, vrednosti, identitet. I to je ono što održava nemir.
Ali rešenje postoji. Od nas zavisi.
Živeli!
Astrološke konsultacije i analize, teta integraciju ili simboličku somatsku integraciju (SSI), možete zakazati preko Vajbera na broj +381695775979, preko imejl adrese info@promenise.rs ili preko mojih stranica na Fejsbuku, Instagramu, TikToku i Jutjubu.
