Astropsihologija svakodnevice: Nepodnošljiva praznina postojanja
Šta se događa kada više ne možemo da se oslonimo na ono što nam je služilo da bismo znali ko smo? Situacija tada postaje nepodnošljiva.
*
Osećaj praznine u životu često nije posledica toga što nam nešto nedostaje, već gubitka onoga što nam je do tada davao osećaj sigurnosti, smisla i identiteta.
Čovek stalno mora nešto da radi jer ne podnosi da ostane sam sa sobom. Stalno ulazi u odnose, čak i kada zna da nisu dobri. Gomila novac, stvari, obaveze ili planove. Traži novi cilj čim jedan ostvari. Traži objašnjenje za sve. Postaje opsednut duhovnošću, učenjem, politikom, poslom ili bilo čime što mu daje osećaj da život „ima neku svrhu“.
Ali nije problem u tome što čovek nešto radi, nego šta se događa kada prestane da radi.
Nepodnošljiva praznina postojanja
Živimo u vremenu u kojem se iz godine u godinu sve brže urušavaju određene slike o sigurnosti, budućnosti, autoritetima, smislu i onome u šta smo verovali. I dalje će da se urušavaju. Ali mnogo je važnije šta se događa kada se ista stvar dogodi u nama.
Spoljašnja situacija može izgledati kako izgleda, ali svejedno o njoj slušamo, čitamo i razgovaramo iz sekunda u sekund. I onda se jednog dana probudimo i shvatimo da osećamo nelagodu. Za čim prvo posežemo?
Za kafom, cigaretom, telefonom, čašicom, čokoladom? Šta nam služi da preusmerimo pažnju?
Nelagoda neće odustati. Može samo da promeni oblik.
Oni hrabriji, ako ostanu u toj teskobi, pre ili kasnije mogu doživeti izazovno, a u krajnjoj liniji i nepodnošljivo iskustvo praznine. To nije onaj trenutak prisustva koji se opisuje u priručnicima za meditiranje. Ova praznina je pre kao tampon-zona između teskobe sa jedne strane i pritiska koji se nalazi ispod nje.
A šta je ispod praznine?
Na početku beše sigurnost
Kao i uvek, krećem od početka, a negde na tom početku, recimo našeg rođenja ili možda začeća, stoji osećaj sigurnosti o kojem često govorim kao o uslovu svih uslova našeg postojanja u materijalnom svetu.
Prevedemo li to na konkretniji jezik, sigurnost bi bila sve ono na šta možemo da se oslonimo da bismo preživeli.
U astropsihologiji možemo u priču da uvedemo Mesec u natalnoj karti kao simbolički prikaz osećaja sigurnosti, kojem je potreban i opipljiv dokaz da on kao takav zaista postoji. To je ono za šta se sigurnost hvata, a astrosimbolički je povezano sa Saturnom.
Na tim dvema simboličkim tačkama počinje ono što nas kasnije u životu može odvesti u ono što zovemo prazninom. Praznina je sama po sebi ogromna nepoznanica, a samim tim i neizvesnost, mesto gde se gubi osećaj sigurnosti i bilo kakav oslonac. Šta smo onda izgubili?
Neko će možda reći veru, ali do vere ćemo tek doći.
Od rođenja gradimo oko sebe i u sebi jedan sistem življenja koji može da funkcioniše besprekorno, što je dosta retko, ili sistem preživljavanja, što je mnogo uobičajenije. I upravo to opisuje naša natalna karta kao mapa podsvesti koja usmerava naše postojanje.
Ako vaš Mesec dobije ono što mu je potrebno, emocionalna sigurnost biće zadovoljena. Obezbedili ste sebi ono na šta se oslanjate, a to je vaš Saturn i preko njega sve ono što dolazi iz spoljnog sveta: odnosi, poslovi, novac, hrana, dom, nekakvo zvanje, ali i šira slika kroz religiju, filozofiju, ideologiju ili veliku životnu priču.
Jednostavno rečeno: imate za šta da se uhvatite.
Ali sve vreme je prisutan strah da će ono što nam donosi sigurnost možda biti izgubljeno.
Kada sigurnost više nije dovoljna
Šta se dešava ako sve ono što ti donosi sigurnost prestane da funkcioniše?
Nije sve izgubljeno.
Ostaje praznina.
Ali da li je praznina zaista odsustvo nečega ili je to ipak prostor koji nastaje kada ono što smo koristili kao oslonac više ne funkcioniše? Tu dolazimo do smisla, uverenja i životne filozofije.
Neko će reći: „Više ništa nema smisla.“
Ljudi se u dramatičnim trenucima često hvataju za veru, ali ona ponekad može biti sazdana od silnih očekivanja, čak i onda kada ih negiramo. Zato je vera važna, ali ne deklarativno, već kao čitav sistem uverenja za koji verovatno ni ne znamo da živi u nama.
U tom smislu je važan Jupiter u natalnoj karti, jer kroz taj astrosimbol vidimo unutrašnju vodilju koja traga za smislom, ali za mnogo dubljim smislom od onoga što često deluje protivrečno i ne uklapa se u ljudsku logiku i koncept pravde.
To je povezano ne samo sa pitanjem: „Zašto mi se ovo događa?“, nego i sa pitanjem: „Čime sam ja to doprineo da mi se baš to događa?“
Odnosno: koji je moj udeo u stvarnosti, tačnije u situaciji u kojoj se nalazim?
Na tom mestu se u natalnoj karti odlično dodiruju Jupiter i Saturn. Preko njih gradimo životnu filozofiju i strukturu koja nam može pomoći da izađemo na kraj sa podsvesnim uverenjima koja nam prave više štete nego koristi.
U nekim fazama života, kada se izgubi smisao u nečemu, traga se za nečim drugim. Čovek često smisao proizvodi, traži, nameće ili preuzima spolja i vezuje se za njega veoma duboko, jer kroz to projektuje i sliku o sopstvenoj vrednosti. Naivno veruje da sve odmah može rešiti i kontrolisati.
Ali velike planete, naročito Saturn i Pluton, mogu pokazati šta se događa kada više ne možemo da održimo sliku da život mora da ima neko objašnjenje koje će nas spasiti od besmisla.
Tada se velika postignuća iz nekog važnog razloga tope ili ruše kao kula od karata.
Može da nastupi bolan trenutak kada se velike iluzije ruše pred našim očima. Ali najteže je kada se uruši ona lična iluzija bez koje više ne znamo ko smo.
Moć neisceljene rane
U ovaj život ulazimo preko iskustva majke, zatim oca i ostalog okruženja, ali astropsihologija barata i onim što se zove nasleđem. Kroz životna iskustva prolazimo kroz veliku ili malu, sasvim minijaturnu patnju i iznalazimo načine da preživimo.
Zamislite da svog hranitelja, bilo da je to majka, vaspitač, deda, otac ili baba, zamrzite zbog nečega naizgled banalnog, ali to krijete. Pretvarajući se, već ste izgradili ozbiljan mehanizam. Njegovo oblikovanje i tempiranje kroz život postaje važna sigurnosna formula, kao i čitav lanac odnosa koji ide uz to.
A zamislite kada se sva postignuća zasnivaju na tome. Koliki onda može biti strah da će jednog dana sve što je stečeno na toj osnovi nestati?
Astrosimbolika tu daje jednostavan odgovor: zato što smo lagali sami sebe. Događaji dođu kao neminovnost, stvar je samo u tome da li ćemo u njima prepoznati odgovor.
Neptun, 12. kuća i zaboravljena rana
Kada govorimo o lažima i samoobmanama, valja uzeti u obzir Neptuna, čija je senkovita simbolika povezana sa zavaravanjima, ali čiji je dublji simbol povezan sa gubicima i gubljenjem, kao i sa prostorom magle i praznine koja se nakon toga otvara.
Neptun govori i o zaboravu, ali suštinski i o dubokom, dalekom pamćenju od kojeg ljudi upravo beže.
Sa njim su prirodno povezani znak Ribe i 12. kuća. Sve je to manje-više astrosimbolički prikaz onoga što nam otkriva opasnu prazninu našeg postojanja. To je mesto gde se suočavamo sa onim što nije integrisano.
Dvanaesta kuća nije samo „praznina“, nego i mesto na kojem se sve ono što nije integrisano vraća kao iskustvo koje više ne možemo da držimo pod kontrolom. Počinje da se ruši način na koji smo do tada objašnjavali sopstveni život.
Rane, gubici, stradanja i sećanja više ne mogu da budu samo „tamo negde“. Vraćaju se u sadašnje iskustvo. Zašto je to tako bolno?
Zato što slika o sebi, identitet koji je pre toga postojao, postaje neodrživ. Što je otpor veći, odgovor okolnosti može biti još neumoljiviji.
Ko si ti zapravo?
Ovde sam govorio o zaboravu povezanom sa ranama ranog iskustva, ali suštinski se radi o mnogo temeljnijem zaboravu.
Da li sam roditelj, dete svojih roditelja, posao koji obavljam, partner ili bilo koja druga uloga?
Čemu služe uloge?
Zvuči možda grubo, ali jednostavno je: da bismo živeli, i mnogo češće, da bismo preživeli.
Režim preživljavanja troši energiju u našem životnom sistemu sve do tačke kada duša iz nas ne zavrišti: ne mogu više!
Mnogima se dogodilo da upravo to kažu. Pitanje je samo šta su odabrali kao odgovor: „Zbog čega mi se to dešava?“ ili novu strategiju preživljavanja, ma kako ona delovala osvajački.
Ako se energija u sistemu ne obnovi, onda može stradati i telo.
Ko si onda zaista?
Sa stanovišta takozvanog zdravog razuma — besmislica. Ali iza tog pitanja već se krije strah od praznine i besmisla.
Šta ostaje posle praznine?
I zato, možda praznina nije ono što nastane kada nešto izgubimo. Možda je to ono što prvi put primetimo kada više ne možemo da se zatrpavamo onim što smo koristili da je ne bismo osećali.
Možda još ne znamo šta dolazi posle praznine. Ali možda je upravo potreba da to odmah znamo ono što nam ne dozvoljava da je uopšte osetimo.
Da li je ispod toga okean bola? I da li ispod bola stižemo do pola odgovora na pitanje:
„Ko si ti zapravo, ako nisi ništa od svega onoga što smo pominjali u kontekstu životnih uloga?“
Zaborav nije samo zaborav. Zaborav je ponekad i sigurnost, jer ko zna šta se krije iza magle, oblaka i praznine koja, iako prazna, stiska i pritiska. Ne valja se opirati, već prodisati.
Punim plućima.
Ima nešto u praznini, ali svako od nas dolazi na ovaj svet da bi to nešto prepoznao. Svako ima svoj put, način i odgovor. Svako od nas je autentičan.
Želiš da ovu temu istražiš kroz svoju natalnu kartu?
Ako prepoznaješ neki od obrazaca o kojima pišem i želiš da razumeš kako se on pojavljuje upravo u tvom životu, možemo ga istražiti kroz individualnu astropsihološku analizu.
Kroz natalnu kartu i razgovor posmatramo tvoje obrasce, njihove moguće korene, motivacije koje stoje iza njih i pravce koji ti se otvaraju kada ih sagledaš iz šire perspektive.
Individualne astropsihološke analize odvijaju se online i traju 60–90 minuta.
Za zakazivanje piši na info@promenise.rs ili putem Vibera na broj naveden na stranici Kontakt.
