Zašto zadovoljstvo nekima deluje tako nedostižno?
Zadovoljstvo nije samo osećaj lepog raspoloženja. Ono često pokazuje koliko smo u miru sa sobom, svojim navikama, svojim izborima i životom koji živimo. Kada ono izostaje, iza toga se često krije mnogo više od prolaznog lošeg raspoloženja.
*
Nezadovoljstvo često nije posledica života koji živimo. Mnogo češće je posledica sukoba između života koji živimo i života za koji verujemo da bi trebalo da živimo.
Na zadovoljstvo zato ne bi trebalo gledati kao na nagradu ili kaznu. Ono je pre svega posledica odnosa koji svakoga dana gradimo sa sobom.
Zašto je teško biti zadovoljan životom jedno je od najvažnijih psiholoških pitanja, jer dugotrajno nezadovoljstvo često nije posledica spoljašnjih okolnosti, već načina na koji smo naučili da doživljavamo sebe, sigurnost i svet oko sebe.
Šta je zadovoljstvo (i zašto nije isto što i dobro raspoloženje)
Logično se nameće pitanje: da li je zadovoljstvo emocija i da li uopšte ima veze sa emocijama?
Po svemu sudeći – ne. Radost sama po sebi ne govori da li smo zadovoljni životom, kao što ni tuga ili bes ne znače da smo nužno nezadovoljni.
Realnost nam govori mnogo više od svakog pokušaja definisanja, jer je zadovoljstvo svojevrsna rezultanta svega što smo naučili i načina na koji živimo. Ono je merilo našeg celokupnog postojanja.
Zadovoljstvo govori o našem odnosu prema sebi, ali i o odnosu prema svetu – kroz nas same. Ono je slika naše integrisanosti: koliko prihvatamo sebe, a od toga zavisi i kako prihvatamo sopstveno postojanje i svet u kome živimo.
Drugim rečima, zadovoljstvo nije prolazno raspoloženje, već stanje koje pokazuje koliko smo usklađeni sa sobom.
Zašto neki ljudi teško osećaju zadovoljstvo
Astropsihologija ovaj fenomen prikazuje na veoma zanimljiv način.
Mesec je mnogo više od navika i načina na koji reagujemo. Kao simbol unutrašnje sigurnosti, on nas uvodi i u razumevanje zadovoljstva. Bez osećaja sigurnosti nema ni zadovoljstva. Ono uvek postoji u nekoj meri, ali zavisi od toga šta smo tokom života naučili da doživljavamo kao sigurnost.
To je najčešće povezano sa onim što je poznato, predvidivo i uobičajeno. Međutim, upravo tu nastaje paradoks.
Čovek može biti:
- nezadovoljan poslom,
- nezadovoljan partnerom,
- nezadovoljan sobom,
i ipak ostajati u svemu tome zato što mu je poznato.
Ono na šta smo navikli nije isto što i zadovoljstvo.
Na isti način nastaje i nestrpljenje – ne zato što nam je teško da čekamo, već zato što čekanje često aktivira osećaj nesigurnosti. O tome sam detaljnije pisao u tekstu „Kada kažeš: ’Hoću odmah’, od čega zapravo bećiš?“
Tu dolazimo do pomalo frapantnog zaključka – da neki ljudi možda nisu izgubili zadovoljstvo, već nikada nisu ni naučili kako ono izgleda.
Zato se mnogi vrte u začaranom krugu nezadovoljstva, ili još tačnije, zadovoljstva skrojenog po meri sigurnosti koju su nekada naučili.
Za nekoga je sigurnost:
- neprestani nemir,
- kontrola kroz disciplinu,
- agresija,
- ambicija,
- i mnogi drugi obrasci.
Neki ljudi jednostavno nikada nisu naučili kako zadovoljstvo izgleda.
Zašto zahvalnost nije odluka
Zadovoljstvo se često dovodi u vezu sa zahvalnošću. U tom kontekstu često se govori o pozitivnom razmišljanju ili poređenju sa ljudima kojima je, navodno, bilo mnogo teže.
„Da sam ja na tvom mestu…“
„Vidi njega šta je sve preživeo…“
„Da si imala život kao ona, pitala bih ja tebe…“
I tako, otkad je sveta i veka.
Takvi komentari ponekad mogu podstaći razmišljanje, ali se mnogo češće sudaraju sa našim odbrambenim mehanizmima. Njihov efekat zato neretko bude suprotan od onoga što se očekuje.
Mnogi saveti svode se na poruku da treba da budemo zahvalni na onome što imamo. Ipak, uprkos tome, ljudi često nisu zahvalni. Kao što mnogi znaju da bi trebalo da oproste, pa to ipak ne mogu.
Šta je onda zahvalnost?
Očigledno nije odluka, niti čin volje.
Ne možemo naterati drugu osobu da bude zahvalna, ali ne možemo ni sebe.
Zahvalnost, kao i zadovoljstvo, proizlazi iz odnosa koji imamo prema sebi.
Pravo pitanje zato nije kako da budemo zahvalni, već kako nastaje takav odnos prema sebi.
Kako nastaje zadovoljstvo
Ako je neko odrastao u porodici u kojoj su dominirali kritika, tenzija, dokazivanje ili preživljavanje, njegovo unutrašnje merilo zadovoljstva može ostati nerazvijeno. Tada se često javlja osećaj da nešto nedostaje, čak i kada objektivno mnogo toga u životu funkcioniše.
Ako neko nikada nije doživeo zadovoljstvo kao prirodno stanje, vremenom može razviti način života u kojem mu ono deluje nepoznato, pa čak i opasno.
Kada nam je nešto nepoznato, često reagujemo povlačenjem, napadom, kritikom ili cinizmom. Na taj način nesvesno štitimo ono što nam je poznato, čak i kada nas to čini nezadovoljnima.
Upravo zato razočaranje često boli mnogo više nego sam događaj. Ono ne ruši samo očekivanja, već i osećaj sigurnosti koji smo za njih vezali. O tome sam pisao u tekstu „Razočaranje nije problem. Problem nastaje kada počne da nas štiti od života“.
Ako se ponovo vratimo astropsihologiji, dolazimo do Saturna, ali ne samo kao simbola senke već i kao merila onoga što smo postali od svog Meseca.
Možda zvuči neobično zbog tradicionalnih tumačenja Saturna, ali njegova simbolika zaokružuje ono što predstavlja Mesec. On pokazuje koliko smo uspeli da izgradimo unutrašnji oslonac i da zauzmemo svoje mesto, kako u sebi, tako i u svetu koji je često samo odraz onoga što u sebi nosimo.
Zadovoljstvo se tako pojavljuje kao rezultat integracije, a ne kao cilj sam po sebi.
Možda će neko zaključiti da nezadovoljan čovek još nije odrastao. U psihološkom i emotivnom smislu u tome zaista ima istine.
Dovoljno je pogledati šta su ljudi spremni da učine kada su duboko nezadovoljni. Koliko je u tim postupcima zaista zrelosti?
Zadovoljstvo možda nije cilj kojem težimo. Možda je ono posledica trenutka kada više ne moramo da budemo neko drugi da bismo imali pravo da postojimo.
Astrološke konsultacije i analize, teta integraciju ili simboličku somatsku integraciju (SSI), možete zakazati preko Vajbera na broj +381695775979, preko imejl adrese info@promenise.rs ili preko mojih stranica na Fejsbuku, Instagramu, TikToku i Jutjubu.
