Razočaranje nije problem. Problem nastaje kada počne da nas štiti od života
Razočaranje nije samo prolazna emocija. Kod mnogih ljudi ono postaje način života, pogled na svet i potvrda da se ništa dobro ne može očekivati.
*
„Tako sam se skenjala kada sam čula da su me odbili na konkursu!“
„Toliko sam se trudio, a na kraju sam dobio šipak!“
Kada ti neko novo saznanje „udari“ u glavu, a onda se iz grudi prolomi naizgled nezaustavljivi talas propadanja od kojeg podrhtavaju grlo i vilica, možeš li se zaustaviti? Može li bar svest za trenutak da uspori taj proces?
Telo će i dalje podrhtavati na svoj način, ali ako preusmeriš misaoni tok (ne zato da bi potisnuo tugu, nego iz jednog drugog razloga o kojem ćemo kasnije), ono će vremenom poverovati da je moguće reagovati i drugačije.
Zašto se prepuštamo razočaranju ne može se objasniti samo neprijatnim iskustvima. Često se radi o obrascu koji nam, koliko god paradoksalno zvučalo, pruža osećaj sigurnosti.
Razočaranje je često sigurnije od takozvane nade.
Zašto?
Ako se nadaš, možeš ponovo biti povređen.
Ako si razočaran, više ništa ne očekuješ.
To je psihološki štit.
Neko bi rekao: „Koja vajda?“
Ali vajda postoji. Samo što je realnost takve osobe daleko od svakog svesnog očekivanja i polako se oblikuje u očajavanje. A i očajavanje se može objasniti na sličan način.
Još jedan paradoks. Ali u ovom materijalnom svetu gotovo sve se vrti oko osećaja sigurnosti, ma koliko on surovo izgledao običnom posmatraču.
To je, u ekstremnim slučajevima, kao da živite u rupi bez svetlosti i samo za tu rupu znate. Ali upravo ta poznatost i predvidivost (za ljubitelje astrologije to je važna, možda i najvažnija simbolika Meseca u natalnoj karti) omogućava čoveku da se nekako održi u materijalnom svetu.
Naglašavam — pa čak i kada živi u najropskijem odnosu.
Šta je zapravo razočaranje
Razočaranje se često povezuje sa tugom i ogorčenošću, ali to su samo dve krajnosti osećaja koji ga prate.
Nije bilo kako smo očekivali i dogodio se krah.
Na njegovom kraju gotovo uvek stoji tuga, obavijena ljutnjom, besom, a zatim i ogorčenošću, uz koju može da se pojavi i mržnja, ponekad teško prepoznatljiva i gotovo uvek autodestruktivna. Jer mržnja, koliko god ponekad bila usmerena ka drugome, veoma često predstavlja i mržnju prema sebi prerušenu u različite maske i oblike ponašanja.
Ali na samom dnu nalaze se tuga i beznađe — jedno od najnepodnošljivijih ljudskih stanja. Kada dugo traju, prerastaju u ono što poetski nazivamo bolom, odnosno u trajno ili dugotrajno stanje postojanja.
Razočaranje nastaje kada se sudare očekivanje i stvarnost.
Naše projekcije i nezdrave granice tada od drugih ljudi prave objekte, odnosno osobe od kojih najpre nešto priželjkujemo, a zatim očekujemo kao da možemo da upravljamo njihovim postupcima.
Zašto se ljudi prepuštaju razočaranju
Kada krene taj (ne)očekivani talas propadanja, kada telo počne da podrhtava u ritmu davno naučene boli, uglavnom se događa proces prepuštanja. Nekada je on vidljiv, a nekada zamaskiran distancom, ljutnjom ili ledenim stavom.
Ako ste nekada prolazili kroz takvo stanje, verovatno se sećate da vam je u glavi odzvanjao glas:
„Bio sam u pravu.“
I upravo je to najveća zamka razočaranja. Potvrdilo se nešto što smo, po ko zna koji put, već očekivali.
Od razočaranja često nastaje identitet sa svojim različitim varijacijama, od kojih je jedna od najpoznatijih identitet borca za pravdu.
Tada ljudi počinju da govore:
„Ljudi su govna.“
„Svi su isti.“
„Nema poštenih.“
„Ljudi su najkvarljivija roba.“
Ovde više nije reč o emociji, već o načinu života.
„Svi ste vi isti, isti, isti…“ postaje obrazac kojeg se čovek teško odriče, jer mu upravo takvo iskustvo potvrđuje da je u pravu — da je on pošten, ali da živi u nepoštenom svetu i da drugačije jednostavno ne može.
Kada razočaranje postane sigurnost
Osim što postaje mera identiteta, razočaranje postaje i njegovo najsigurnije utočište. A pomenuta sigurnost je vrednost koje se gotovo niko ne odriče.
„Ako ništa ne očekujem, niko neće moći da me razočara.“
Ali…
„Niko više neće moći ni da me obraduje.“
Dakle, razočaranje štiti od novih rana, ali, što je još gore, zatvara vrata novim iskustvima.
To bismo pre mogli nazvati moći traume nego moći razočaranja.
Šta telo radi kada izgubimo nadu
Ono što stav, tačnije maska, može prividno i privremeno da prikrije, telo ne može nikada. Čak i kada bismo pokušali da ga sakrijemo, sam pokušaj predstavlja reakciju, uzgred praćenu ogromnim padom energije.
Pritisak ili teskoba u grudima, ubrzano i plitko disanje, gubitak daha, grč u grlu, izmenjen ton glasa, noge koje ne znaju kuda idu, pogled koji možda govori više od svega.
Zašto telo tako reaguje, i to po ko zna koji put?
Zato što se ista priča ponavlja, samo u drugačijoj scenografiji. Nekada je to voljena osoba, nekada šef, nekada poslovni partner. Ali razočaranje je uvek razočaranje, praćeno reakcijom koja nikada nije dovršena do kraja.
U njenoj osnovi nalaze se tuga ili bes koje smo nekada davno zakopali i koji su se „nastanili“ u našem telu čekajući pogodnu priliku da se ponovo pojave i dožive svoju punoću.
Ali za to je sada, mnogo godina kasnije, potrebna svest.
Onaj trenutak kada nas preplavi prvi talas pada u beznađe važan je zato što tada možemo da zaustavimo misaoni proces koji čoveka dodatno podstiče da tone sve dublje i dublje, ali suštinski nikada dovoljno duboko.
Kako izaći iz razočaranja
Drugim rečima, to tonjenje pre bismo mogli nazvati valjanjem u sopstvenom blatu nego istinskim ulaskom u sopstvene dubine.
Ako počnemo da primećujemo da nam se stalno dešavaju manje-više identične situacije, odnosno da prepoznajemo obrazac, to je znak da nam se svest proširila i da imamo kapacitet da nešto menjamo.
Ne:
„Misli pozitivno.“
Nego:
Preispitaj svoja očekivanja i prihvati tugu koja telo drži u stanju teskobe.
Zamislite koliko je moćan osećaj kada u datom trenutku shvatite da možete da ovladate sobom, umesto da budete reaktivni na svaki spoljašnji događaj.
Tako se vraća poverenje u sebe. Ali za to je potrebna iskrenost prema sebi, bez koje nema izlaska iz razočaranja.
Dakle:
„Umalo se nisam skenjala.“
„Umalo nisam od svega odustao.“
To „umalo“ jeste važan prag koji vodi u promenu.
Nije lako, jer tada počinjemo da menjamo identitet bez kojeg smo do tada mislili da ne možemo da funkcionišemo. Ali upravo je to proces preoblikovanja, ljuštenja i obnavljanja.
Zato, ako nešto nije uspelo, to ne znači da neće uspeti sledeći put.
Ali je potrebno da se kroz taj proces postepeno odričemo svega onoga što nas je do tada hranilo, a istovremeno iscrpljivalo jalovim mislima da je svet ovakav ili onakav i da čovek, ako je čestit, može samo da strada i propadne.
Najveća opasnost razočaranja nije to što boli. Najveća opasnost je kada poverujemo da nas ono štiti od života. Jer unutrašnji mir ne nastaje kada prestanemo da očekujemo, već kada prestanemo da gradimo identitet iz razočaranja.
Ako se pronalaziš u ovome, možda problem nije u tome što si razočaran/a. Možda je problem u tome što si razočaranje prihvatio/la kao jedini način da se više nikada ne razočaraš.
Astrološke konsultacije i analize, teta integraciju ili simboličku somatsku integraciju (SSI), možete zakazati preko Vajbera na broj +381695775979, preko imejl adrese info@promenise.rs ili preko mojih stranica na Fejsbuku, Instagramu, TikToku i Jutjubu.
