Šta se dešava kada stari život ne želi da ode
Kada počnemo da menjamo stare obrasce, često ne dolazi odmah olakšanje. Dolazi period konfuzije, besa i osećaja da gubimo tlo pod nogama. To ne mora da znači da smo skrenuli sa puta. Ponekad znači upravo suprotno.
*
Raspad sistema tokom promene ne znači nužno da nešto radimo pogrešno. Ponekad znači da stari način života pokušava da preživi. Ponekad to može da izgleda dramatično, ali nije u pitanju kriza, niti nazadovanje. Nije ni dokaz da promena ne funkcioniše. To je sudar starog identiteta sa novim načinom postojanja.
Zašto se osećamo gore kada počnemo da se menjamo
Tokom višegodišnjeg rada sa obrascima dešavaju se raznorazni uvidi kao neophodan skok u svesti koji nam omogućava da razumemo vlastitu dinamiku u ponašanju, u najširem smislu reči. Značaj uvida je neizmeran; bez njih, dakle, nema razumevanja sveta u nama i oko nas. Ponekad su praćeni burnim izlivima emocija, često su katarzični. Posle takvih iskustava osećamo gotovo neizmerno olakšanje.
„Plakala sam pola sata kao kiša kada sam shvatila zašto su me momci uvek tretirali kao staru kantu. Bože, pa ja sam tako bila surova prema sebi. Ali, kad god osetim blagost i toplinu, mene i dalje hvata nemir. Ništa se nije promenilo, sve je i dalje tako bolno. Nemam mira, čemu sve…“
Uvid, jednostavno rečeno, ne znači integraciju!
Ljudi mogu da shvate istinu za nekoliko minuta, a nervnom sistemu mogu biti potrebni meseci da poveruje u nju.
Možda zvuči razočaravajuće, ali to je prosto istina, tako smo ustrojeni i ne bi trebalo od toga praviti famu, tim pre ukoliko neko promoviše neku vrstu terapije kao čudo ili čarobni štapić. To ne funkcioniše tako. Ni iskustva ne nastaju za nekoliko minuta, nervnom sistemu je uvek potrebno vreme da se na nešto „navikne“ i da od toga napravi formulu ili obrazac.
U nekim školama se to popularno zove petlja i zaista jeste petlja, koja nastaje i razvija se umnožavajući se, tvoreći upravo ono što u svom nazivu i opisuje: koloplet iskustava prožetih raznim emocijama i uverenjima koji se uvek manifestuju preko gospodara uma – tela.
Telo je to koje sve pamti i koje diriguje našim unutrašnjim i spoljašnjim svetom. Ko voli astropsihologiju, neka se pozabavi svojim Mesecom, on će mnogo toga reći o reaktivnosti i potisnutom svetu konkretne osobe. Možda ga zato neki astrolozi i smatraju najvažnijim astrosimbolom u natalnoj karti.
Šta je zapravo „raspad sistema“
Žena s početka naše priče silno se razočarala u sebe shvativši da je, posle razumevanja propasti poslednje i prethodnih veza, ponovo uletela u sličan šablon, reagujući mnogo burnije nego ranije, upravo zbog uverenja da je problem rešila i da je od sada srećna žena.
„Da. Prsla sam. Jednostavno sam prsla. I šta sad? Treba tome da se radujem?! Je l’ ti to mene zezaš?“
Razočaranje je zamenila ogorčenošću, ogorčenost ljutnjom, a ljutnju besom. Vrlo eksplozivnim besom.
Bila je silno ljuta na terapeuta.
Tada su burnu reaktivnost zamenili anksioznost, osećaj praznine i stare misli, koje sada neću pominjati.
Stari identitet ne nestaje mirno. On pokušava da preživi. I upravo on ispunjava jednu od najvažnijih funkcija održivosti sistema – smisao. Nema života bez smisla, pa makar to bila i patnja, a u ovom primeru je ona više nego očigledna.
Jer, ko bih ja bila da ne patim? Niko? Pa ako sam niko, ima li smisla da postojim?
I sada se u ovoj konstataciji krije ono što hrani svaki identitet, a to je osećaj vrednosti koji se, kao i u ovom slučaju, meri raznim aršinima. Ali najvažnija je sigurnost. Kao što sam mnogo puta do sada naglasio: osećaj nad osećajima, temelj svih temelja!
Ponekad smo upravo od tog osećaja sigurnosti emocionalno zavisni, čak i kada nas on vodi u patnju.
Zašto se stari obrazac vraća
Ima li života bez sigurnosti? Nema! Baš kao ni bez smisla. Oni su „paket“! Ali, često u našim životima sigurnost, kao i smisao koji iz nje proizlazi, ne znače ono što takozvani zdrav razum poima. To nije ni mir, ni bezbednost, ni lakoća, ni materijalno zadovoljstvo i uhranjenost, nego nešto sasvim „deseto“, što je nastajalo kao mehanizam preživljavanja u određenom kontekstu odrastanja.
Zato se stari obrasci vraćaju. Jer, ako smo uspevali da preživimo samo kao žrtva, bićemo žrtva ceo vek jer se u toj koži jedino osećamo sigurno! Sem ako ne preduzmemo korake ka promeni. A onda se dešava ono o čemu upravo pišem.
Stari obrazac, i to bi trebalo takođe da bude deo uvida, nije naš neprijatelj. Samo je prevaziđen. On ne pokušava da uništi čoveka. Pokušava da ga vrati na mesto na kojem je nekada uspevao da ga zaštiti.
Često je to bilo posle traumatičnih iskustava koja sa sobom „povlače“ krivicu, bes, mržnju, autodestruktivnost generalno i, ako su ona potisnuta, logično je da sistem s vremena na vreme puca kroz izlive ovih emocija i ponašanje koje je u najmanju ruku „asocijalno“.
Faza „ni tamo ni ovamo“
Šta da radi čovek koji jednostavno „prsne“, iako, razume sopstvenu dinamiku, ne libi se svojih trauma, ne libi se ničega više što ga sputava na putu samoostvarenja? Ali „prsne“ i upadne ponekad u beznađe, prazninu, naizgled odsustvo smisla, iako upravo beznađe može da bude svedok i te kakvog smisla povezanog sa starim obrascem.
Ako se i taj uvid doživi, onda stari čovek više nije taj stari čovek, ali, jasno je, nije ni novi.
Samo, nema sigurnosti, nema potvrde, nema rezultata!
Upravo tada postaje jasno koliko je teško ostati uz sopstvene granice.
I zato mnogi odustanu.
Legitimno je da budu ljuti, da iskažu nezadovoljstvo sobom, drugima, naravno bez agresivnih i sličnih istupa, ali ako takvu dinamiku razumeju, ako shvate zašto je to tako, onda nije teško doneti odluku da nastave. Ali svedočim i odlukama da se vrate na staro.
Da odluka nije ispravna, da nije autentična, najbolja je potvrda ako se zbog odustajanja krivi neko drugi. Ko voli astropsihologiju, onda verovatno zna funkciju sedme kuće, znaka Vage i Saturna u tom kontekstu. Ogledalo uvek verno prenosi odraz, problem su filteri koji mogu sliku odraza da zamagle. Zato se često drugi olako krive!
Kako ne odustati od promene
„I šta ćemo sad?!“, bilo je ključno pitanje žene s početka priče.
Redosled je jednostavan: nema čarobnog štapića, uvid nam pomaže da razumemo zašto je nešto takvo kakvo jeste, tu otkrijemo i razna uverenja koja nas vozaju kroz život, ali znamo da je potrebno vreme našem telu da razume novu situaciju.
Telo sve vreme pokušava da nam kaže da je nešto ostalo, ali da možda više nema smisla za nekim kopanjima, ma koliko duboka bila. Jer, dok se telo trese, stomak naduvava, dok u grudima gori, dok želudac poigrava i izbacuje višak kiseline, dok se noge koče, dok kolena klecaju, dok se u grlu i vilici steže, dotle još žive stari osećaji koje nekada davno nismo mogli da propustimo kroz sebe zato što nismo imali kapacitet. Nismo mogli toliki duševni bol da izdržimo. Naročito kada smo bili deca.
Zato privremeni haos nije pretnja, nego podsetnik. Zato se i vraćamo telu i njegovim porukama. Sada smo već u stanju da podnesemo te osećaje „do kraja“ i tako širimo kapacitet nervnog sistema. Tako se stari obrazac sigurnosti topi u novom obrascu sigurnosti jer ne samo da postajemo svesni da sada možemo da preživimo teskobu, nego je vremenom postepeno rastvaramo. Telo počinje da se oseća sigurno u novim okolnostima. Zato i mir sada može da postane podnošljiv i da ima smisla.
Cilj ovakvog odnosa nije da se nikada više ne raspadnemo, nego da svaki sledeći put znamo šta se događa i ostanemo uz sebe. A sve vreme se dešava ta „famozna“ promena.
Promena ne propada onda kada se pojavi stari obrazac. Propada onda kada poverujemo da je njegovo vraćanje dokaz da se ništa nije promenilo.
Ako se pronalaziš u ovome, možda nije vreme da odustaneš od sebe. Možda je vreme da izdržiš još malo između onoga što više nisi i onoga što tek postaješ.
Astrološke konsultacije i analize, teta integraciju ili simboličku somatsku integraciju (SSI), možete zakazati preko Vajbera na broj +381695775979, preko imejl adrese info@promenise.rs ili preko mojih stranica na Fejsbuku, Instagramu, TikToku i Jutjubu.
